Dragi moji,
Danas bih volela da mogu da vas pozovem. Da čujem poznati glas koji ume da smiri i onda kada nema odgovora na velika pitanja. Ali telefoni do onih koje volimo a više nisu sa nama... ne postoje. Ostaju samo sećanja i razgovori koje vodimo u sebi.
Danas je jedan od tih dana.
Mama, znam da bih te pitala da li treba da ćutim ili da kažem ono što mi već danima stoji u grlu kao kamen. Verovatno bi me saslušala do kraja, pa rekla onim tihim glasom da čovek nikada ne pogreši kada govori dostojanstveno.
Tata, danas mislim i na tebe. Na tvoje detinjstvo, na zemlju u kojoj si rođen, na ravnicu koju si nosio u očima i onda kada si od nje bio daleko. Na priče koje nisi pričao često, ali su se mogle pročitati u tvom pogledu.
Rođena sam ovde. Ovde sam odrasla, ovde živim, ovde stvaram. Ali moji koreni ne počinju mojim rođenjem. Oni se spuštaju mnogo dublje, do ljudi čija prezimena danas možda više niko ne izgovara naglas, do kuća kojih možda više nema, do grobova kojima nisam mogla da odem onoliko puta koliko sam želela.
Ja mislim da čovek ne može da zaboravi ono od čega je nastao.
Sećanje nije ni teret koji treba preneti na novu decu.
Sećanje je dug. Tih i dostojanstven dug prema onima zahvaljujući kojima danas postojimo.
Zato danas ne želim da brojim tuđe greške niti da sudim bilo kome. Istorija je dovoljno teška i bez mojih presuda. Ali imam pravo da čuvam uspomenu na svoje pretke, na svoje roditelje i na svoj koren. To pravo ne tražim ni od koga. Ono mi pripada.
Godinama nisam bila na grobovima svojih predaka. Život je odneo puteve na različite strane, granice su postale više od običnih linija na karti, a vreme je učinilo svoje. Ipak, postoje mesta koja čovek nosi u sebi, čak i kada do njih više ne može da stigne.
Kažu da je dom tamo gde ti je srce.
Moje je naučilo da voli više od jednog pejzaža. Ravnicu u kojoj je moj otac napravio prve korake i ovu zemlju u kojoj sam ja napravila svoje. Jedno ne isključuje drugo. Ljubav nikada nije bila igra u kojoj neko mora da izgubi da bi drugi pobedio.
A ja taj razgovor ne želim da izgubim.
Ako me danas nešto boli, onda nije to što vreme prolazi. Boli me pomisao da će jednog dana možda nestati priče koje su mi ostavili moji roditelji. Da će utihnuti glasovi ljudi koji su svojim životima ispisali stranice moje porodične istorije.
Zato ovo nije pismo prošlosti. Ovo je pismo budućnosti.
Da jednog dana neko, kada mene više ne bude, zna da sam svoje korene čuvala bez mržnje, svoje uspomene bez osvete i svoje dostojanstvo bez potrebe da ga dokazujem bilo kome.
Za sve one čija imena možda blede, ali čije mesto u mom srcu nikada neće.
Beograd, 04.avgust 2026.

Нема коментара:
Постави коментар