To je jaka potreba da se nešto kaže, napiše, objavi. Um je sada vrlo aktivan, aktivniji nego inače. Ako tražimo odgovore - krenimo od sebe, jer Sunce uvek osvetljava naš ego i našu unutrašnju istinu. Ovo je vreme kada se više razgovara, telefonira, sastanči, ugovara i pregovara. Nekome baš sada stiže važna vest, nekome jasnoća. I da - sve što se kaže ili napiše u ovom trenutku ima snažan odjek. (iz nedeljnog horoskopa)
I zato nije slučajno što nas upravo ovih dana sa svih strana zasipaju vestima.
Jasno vidimo poruke - na svim naslovnim stranama, u svakoj vesti, u svakom prenaglašenom snimku. To je potreba da se govori, da se prenosi, da se sve vidi i sve zna. Ali, da li baš moramo da vidimo i krv u krupnom planu, da slušamo iste rečenice ponovljene stotinu puta?
Nasilje je postalo glavna vest dana - nasilje na ulicama, na blokadama, u Francuskoj, Nepalu, nasilje u vozovima, na stadionima, u domovima. Ubijaju se ljudi, pale se zgrade, šiklja krv na svim ekranima. Gledamo kako pokušavaju da spale političke protivnike, iako iznad tih prostorija žive obični ljudi. Gledamo odbijanje lečenja onih koji "drugačije misle". Gledamo snimke bez cenzure, dostupne svima, čak i deci.
U Americi atentat na mladog čoveka koji se borio za vrednosti. I kao da nije dovoljno što tragedija postoji - ona se ponavlja beskonačno puta, sa svih strana, dok nam se utiskuje u svest i troši ono malo nade koje imamo.
Sve se prepričava, analizira, ponavlja - od jutra do večeri.
Ali istovremeno i opasnost da od previše informacija i previše slika izgubimo osećanje mere. Kao da svi postajemo hroničari nasilja.
Devica je znak analize, kritičkog mišljenja i sitnih detalja. Ona traži da se sve složi, da se razdvoji bitno od nebitnog. A šta radimo mi? Umesto da razlučimo, mi se davimo u moru informacija. Prepričavamo, vrtimo snimke, sipamo komentare, ali ne idemo dalje od površine.
To je ono pitanje koje ova konjunkcija traži od nas:
Da li umemo da razlikujemo informaciju od manipulacije, istinu od senzacije, vest od zagađenja uma?
Sunce i Merkur u Devici traže jasnoću.
I možda je to najveći izazov ovog trenutka - da pronađemo meru, da ne dopustimo da nas preplavi mrak, nego da se setimo: - "Ja sam ono što mislim".
Ako mislimo samo o nasilju - nasilje postaje naš svet. Ako mislimo o redu, zdravlju i svetlu na kraju tunela - onda makar u svom životu unosimo promenu koju drugi možda neće.
Konjunkcija Sunca i Merkura u Devici nas tera da se zapitamo - gde je granica između informisanja i širenja straha? Da li uopšte umemo da odvojimo ono što je bitno od onoga što nas samo truje?
Ko govori? Šta govori? Zašto govori?
I da li je ono što mislimo - zaista ono što jesmo?
I dok se svakodnevno zgražavamo nad vestima i slikama koje nam serviraju, pitam se - šta je sa onim nasiljem koje nema kamere? Sa onim što se dešava iza zatvorenih vrata, u porodicama, u tišini stanova.
Možda svet ne možemo da promenimo preko noći, ali možemo da ne izgubimo ono najvažnije - empatiju i ljudskost.
Da pogledamo oko sebe, da pitamo kako je neko, da pružimo ruku ili bar toplu reč.
Ako već ne možemo da promenimo svet, možemo bar da ne hranimo zlo... ni pogledom, ni ćutanjem.
Нема коментара:
Постави коментар